XII
…Cini se da i Eudokso bijase u pravu zagovarajuci prvenstvo
uzitka; mnio je, naime, da to sto se on – iako je dobro – ne hvali, pokazuje
kako je bolji od onih stvari sto su hvaljene; a takve su Bog i Dobro, jer se
prema njima odnose sve ostale stvari. Hvala se tice kreposti, a prema njoj se
cine lijepa djela; dok se hvalospjevi ticu postignuca, kako tijelesni, tako i
dusevni. Ali podrobnija raspra o tome svakako je primjerenija onima koji se
posebno pozabavise hvalospjevima. Nama je jasno, na temelju onoga sto je vec
receno, da je blazenstvo jedna od stvari koje su casne i savrsene. A cini se da
je tako i zbog toga sto je ono pocelo; jer radi njega svi cinimo sve ostalo, te
drzimo da je pocelo i uzrok dobara nesto casno i bozansko.
XIII
Buduci je blazenstvo djelatnost duse prema savrsenoj
kreposti, valja razvidjeti sto je krepost; tako cemo mozda bolje uvidjeti i sto
je blazenstvo. Vjeruje se kako je istinski drzavnik onaj ko se najvise potrudio
upravo oko toga; jer zeli svoje sugragjane uiciniti dobrim i poslusnim prema
zakonima. Primjer toga imamo u zakonodavcima Kritjana i Lakedemonaca i slicnih
koliko ih je bilo. Ako ovo razlaganje pripada znanosti od drzavi, jasno je da
ce istrazivanje biti u skladi s nasom nakanom sa samog pocetka. A bjelodano je
kako je ljudska krepost ona koju treba razmotriti, jer dobro koje smo trazili
bilo je ljudsko dobro, a blazenstvo ljudsko blazenstvo. Pod ljudskom kreposcu
ne podrazumijevamo onu tijela, nego onu duse, a i blazenstvo nazivamo djelatnoscu
duse. Ako je tomu tako, ocito je kako drzavnik treba znati stogod o dusi, kao
sto onaj tko lijeci oci mora znati i o cijelome tijelu, i to jos vise zbog toga
sto je znanost o drzavi cascenija i bolja od ljecnickog umijeca, a i medju
lijecnicima, oni najobrazovaniji uveliko se trude oko znanja u tijelu. Stoga
drzavnik mora proucavati dusu, proucavati je radi doticnog predmeta i onoliko
koliko dostaje za pitanja sto se istrazuju. Jer istrazivati jos pomnije bilo bi
vise negoli zahtijeva nas zadatak.
Neke su stvari o tome dostatno iznesene drugdje u
raspravama, i njima se treba posluziti, naime da je dusa dijelom razumna, a
dijelom nerazumna. Das u ti djelovi odijeljeni kao dijelovi tijela ili bilo sto
djeljivo, ili samo odredbom razlucivi na dvoje, dok sup o naravi nerazdvojivi
(poput ispupcenja I udubljenja na obodnici kruga) ne tice se sadasnjeg pitanja.
Od nerazumne duse, jedan je dio zajednicki, t.j. raslinski, mislim uzrok
hranidbe i rasta. Ta se moc duse mora pretpostaviti kod svih stvorova sto se
hrane i kod zametaka, a isto i u odraslih bica. Razloznije je tako, negoli im
pridati kakvu drugu moc. Tako je krepost cisi se zajednicka i ne pripada samo
covjeku; i cini se da je taj dio, ili moc, najdjelotvorniji u snu, dok se dobro
i zlo u snu najmannje razaznaju (pa se otuda i kaze kako se polovicom svojega
zivota blazenici nista ne razlikuju od bijednika). A to se dogadja posve
naravno, jer sam je nedjelatnost onoga svojstva duse koje se naziva dobro ili
lose, osim ako mozda u manjoj mjeri ne prodiru u dusu stanoviti poticaji, pa u
tome smislu bivaju boljima snovi cestitih ljudi negoli slucajnika. Nego dosta o
tome, i ostavimo hranidbeno svojstvo, jer ono po svojoj naravi ne sudjeluje u
ljudskoj kreposti.
Cini se da postoji i jedno drugo nerazumno svojstvo duse,
koje ipak sudjeluje u razumu. Mi i u uzdrzanih i u neuzdrzanih ljudi hvalimo
razmuno nacelo, dio njihove duse koja ga poseduje, jer ih potice ispravno i na
najbolja djela. Ali u njima se pokazuje i drugo naravsko svojstvo uz ono
razumno, koje se bori i opire protiv razuma. I upravo kao sto uzeti dijelovi
tijela – kad ih kanimo pokrenuti udesno – krecu se usuprot naljevo, isto tako
je i sa dusom; porivi neuzdrzanika nagone ove u suprotnom smjeru. Ali dok u
tijelima vidimo ono sto odvlaci usuprot, u duse duse toga ne vidimi. Pa ipak
moramo vjerovati da i u dusi postoji nesto uza sam razum, sto mu se
suprotstavlja i opire. Kakvo je to drugo, nimalo nas se ne tice. I kao sto vec
rekosmo, cini se da i to sudjeluje u razumu; dakako, u uzdrzana covjeka ono je
poslusno razumu, a vjerojatno jos poslusnije u razborita i hrabra covjeka; tu
je, naime, sve u skladu s razumom.
Stoga se cini da je i to nerazumno dvostruko. Raslinski dio
cini se da nema nista zajednickog s razumom, dok onaj pozudni i uopce nagonski
ipak nekako sudjeluje u njemu, tako sto mu je podredjen i poslusan, kao sto
kazemo ‘imati razuma’ kad je rijec o necijem ocu ili prijateljima, ali ne onako
kao u matematici. Da to nerazumno nekako slusa razum, otkriva iopomena i svaki
prijekor i pobuda. Ako pak se mora reci da i to ima razum, onda ce biti
dvostruko i ono sto ima razum: jedan dio u pravom smislu i po sebi, a drugi
onako kao sto je netko poslusan svojem ocu.
A i krepost se dijeli prema toj razlici; te jedne kreposti
nazivamo umnima, a druge cudorednima; mudrost, rasudnost i razboritost umne su
kreposti, a plemenitost i umjerenost cudorene. Kad, naime, govorimo o necijem
znacaju, ne kazemo kako je mudar ilik rasudan, nego da je blagocudan ili
umjeren. Ona hvalevriedna od tih stanja nazivamo krepostima.
2
Krepost je dakle dvostuka: umna i cudoredna. Umnak repost
ima uglavnom zacetak i porast po puuci, pa joj stoga treba iskustva i vremena;
docim cudoredna krepost nastaje po navicaju, od cega joj potjece i samo ime,
nastalo malom izmjenom rijeci obicaj. Prema tome je bjelodano kako ni jedna od
cudorednih kreposti ne nastaje u nama po naravi, jer se ni jedna od stvari koje
su po naravi, ne moze preinaciti navadom. Tako, na primjer, kamen, koji se po
naravi giba nadolje, ne moze se naviknuti da se giba nagore, pa makar ga tkogod
na to privikavao bacajuci ga nagore deset tisuca puta; niti se oganj moze
naviknuti da gori nadolje, niti se bilo koja od stvari stop o naravi imaju
jedan nacin, mogu priuciti na neki drugi. Dakle, kreposti ne nastaju u nama po
naravi ni protiv naravi, nego smo mi po naravi nacinjeni taka da ih primamo,
dok se one usavrsavaju navadom.
Od svih stvari koje imamo po naravi, prvo stjecemo njihove
mogucnosti, a poslije pokazujemo djelatnosti (kao sto je bjelodano po
sjetilima, jer sjetila ne stjecemo time sto cesto gledamo ili cesto slusamo,
nego smo ih dapace zadobili prije nego sto smo ih upotrijebili, a nismo ih
zadobili uporabom). Docim kreposti stjecemo prvo ih odjelovljujuci, upravo kao
i u ostalim umjecima. Jer stogod treba uceci ciniti, to cineci ucimo, kao sto
gradeci postajemo graditelji i citarajuci – citaraci; isto tako, cineci
pravedna djela postajemo pravedni, cineci umjerena – umjereni i cineci hrabra
djela – hrabri. O toma svedoci ono sto se dogadja u drzavama. Zakonodavci,
navikavajuci ih, cine gradjane dobrima, i to je zelja svakomu zakonodavcu, te
oni koji toga ne poluce – promase, i u tome se razlikuje dobar ustav od losega.
I dalje, po istim uzrocima i po istim sredstvima, svaka
krepost nastaje i propada, a slicno i svako umijece; naime, iz citaranja
postaju dobri ili losi citaraci. A primjerno tome i graditelji i svi ostali; po
dobroj gradnji postat ce dobri graditelji, a po losoj – losi. Ako ne bi bilo
tako, nitko ne bi trebao ucitelja, nego bi se svi radjali ili dobri ili losi,.
Tako je i s krepostima; po svojim cinema u odnosajima s drugim ljudima
postajemo pravedni ili nepravedni, a po svojim cinima u pogibelji – naviknuti
strahovati ili uzdati se, bivamo hrabri ili strasljivi. Isto tako je i sa
zeljama i srdjbama: jedno ljudi postaju umjereni i blagocudni, drugi neobuzdani
i rasrdljivi, ponasajuci se na jedan ili na drugi nacin u tim okolnostima.
Jednom rijecju: iz jednakih djelatnosti nastaju i jednaka stanja. Stoga
djelatnosti moraju imati stanovitu kakvocu; jer njihovim razlikama odgovaraju
susljedna stanja. Naime, nije mala razlika da li je tkogod od mladosti naviknuo
na ovakve ili onakve obicaje, nego je ona velika, pa i cjelokupna razlika.
II
Buduci sadasnje istrazivanje nije radi znanstvene spoznaje kao
u drugim granama (jer ne proucavamo kako bismo spoznali sto je krepost, nego da
postanemo dobri, inace nam ona ne bi nista koristila), nuzno je razvidjeti ono
sto se tice djelatnosti, naime: kako Ih treba izvrsiti, jer – kao sto rekosmo –
one odredjuju susljedna stanja. Zatim, da treba djelovati prema pravom nacelu
zajednicka je znacajka i mora se prepostaviti – o cemu ce se poslije govoriti:
i sto je pravo nacelo i kako se odnosi prema ostalima krepostima. Nu prije mek
se pristane na to da se cijeli poucak o cinidbi mora izloziti u ocrtu, a ne u
tocnim pojedinostima, kao sto rekosmo u pocetku, da takva izvjesca treba
zahtijevati u skladu s gradivom. U stvarima koje se ticu cudorednih cina i
probitacnosti nema nicega cvrstog, kao ni u pitanjima zdravlja. Buduci je takvo
opcenito izvjesce, jos je manje tocnosti u onome o pojedinacnim slucajevima;
kako oni ne potpadaju ni pod kakvo znanje, ni strukovu predaju, moraju uvek
sami djelatelji uvidjeti sto je primjereno prigodi, kao u lijecnickom i
kormilarskom umijecu. Ali ako je nase sadasnje izlaganje takvo, moramo pokusati
pomoci u tome.
Prvo, dakle, treba razmotriti ovo: kako je narav tih stvari
da ih unistava manjak i visak, kao sto vidimo u slucaju snage i zdravlja (jer
se kod nevidljivih predmeta treba posluziti svjedocanstvom onih vidljivih);
naime, i pretjerana i manjkava vjezba unistava snagu, jednako kao sto je i
suvisno i manjkavo jelo i pilo unistava zdravlje, dok ga primjerena kolicina i
stvara i povecava i odrzava. A tako je i s umjerenoscu, hrabroscu I ostalim
krepostima. Onaj tko od svega bjezi i boji se i nicemu se ne opire – postaje
plasljivac; onaj pak tko se nicega ne boji i srlja u sve – postaje drzak; isto
tako, onaj tko se upusta u svaku nasladu i ne usteze se ni od kakve, postaje
neobuzdan, dok onaj tko izbjegava sve uzitke , poput priprostih osoba, postaje
neosetljiv. Dakle, umjerenost i hrabrost unistavaju i visak i manjak, dok ih
srednost odrzava.
Ali ne bivaju od njih i zbog njih samo njihovi nastanci,
porasti I prestanci, nego ce se i njihove djelatnosti odvijati u njima; tako je
u svih vidjlivih primjera, kao u slucaju snage; ona nastaje obilnom hranom i
mnogim naporima, sto ce opet najbolje uzmoci snazan covjek. Tako je i s
krepostima; postajemo umjereni ustezuci se od uzitaka, a postavsi takvima,
najbolje se uzmazemo ustezati od njih. Isto je i s hrabroscu: navikavajuci se
prezirati strahote I odupreti im se, postajemo hrabri, a postavsi takvi,
najbolje cemo uzmoci odupreti se strahotama.
Uzitak ili bol koji prati djela treba uzeti kao pokazatelj
njihovih stanja. Onaj tko se usteze od telesnih naslada i uziva u samome tome,
taj je umjeren; onaj kojemu je takvo sto tegotno – taj je neobuzdan; onaj opet
tko izdrzava strahote i uziva, ili mu barem nije mucno, taj je hrabar; kojega
to boli – taj je strasljivac. Jer cudoredna krepost se bavi uzicima i bolima.
Naime, zbog uzitka cinimo ruzne stvari, a zbog bola se uzdrzavamo od lijepih.
Stoga, kako Platon kaze, trebali bismo se vec od djetinjstva odgajati tako da
osecamo radost I bol kako treba, jer je to pravi odgoj!
No comments:
Post a Comment