Monday, July 15, 2019

Павао Павличиќ: ЧЕЛИЧНАТА МЕСЕЧИНА



DRUGA DEKADA: Vjetar s Mirogoja

Za sve vrijeme dok je trajala redukcija, Vera je sjedila u mraku, umotana u deku, pusila cigarete i osluskivala zvukove sa stubista. Cekala je. Bio je prosinac, zemlji je nedostalajo struje, nafte, ugljena, novca, dobre organizacije i pameti, pa su iskljucivali struju svaki treci dan. Vera je cekala sina, a on nije dolazio.
Prvi put nakon vrlo dugo vremena bila je ozbiljno uplasena. Uvijek joj se nekako cinilo da dogadjaji odlucuju umjesto nje i da samo treba da se prepusti: bez razmisljanja je znala kako treba da postupi. Naknadno je uvijek izgledalo da je moglo biti samo onako kako je bilo. A sad je bila u strasnoj nedoumici, pitala se sto treba da radi i jeli dobro uradila ono sto je uradila. Njezini uredjaji za signalizaciju, sprave za donosenje odluka bile su poptpuno nijeme; uzalud je pokusavala prepustiti dogadjajima da odluce, nije islo. Probadalo ju je u donjem dijelu trbuha, jer je posljednjih dana cesto imala mokre noge. Ali, upala jajnika cinila joj se sasvim pitoma poteskoca prema svemu drugom  sto joj se dogadja.
Prethodne noci jedva je oka sklopila, premda je inace imala zdrav i cvrst san. Prevrtala se po kaucu, budila se i pogledavala na sat u strahu da ce zakasniti na posao, da ce propustiti da probudi Gorana za skolu. U kratkim trenucima kad bi zaspala, sanjala bi Slobodana kako govori na tribini pred tisucama mladih ljudi; sanjala je Roberta, Janu, Zeljku i svoga sina Gorana kako joj kroz prozor pokazuje na nebu isti onakav mjesec kakav je nasla u njegovu djepu, velik, polukruzan i sjajan, i jos je metalno zvonio tako da je cijeli Zagreb jecao.
Ustala je ranije nego inace, istusirala se i pocesljala, oprala zube, spremila dorucak. Imala je najozbiljniju namjeru da toga jutra, pre nego sto se rastanu, porazgovara s Goranom, otvoreno i, koliko se moze, efikasno. Zeljela ga je pitati odakle mu mjesec, tko mu ga je dao, zasto ga je uzeo, sto mu mjesec znaci, tko takve stvari izradjuje, i napokon, ono najvaznije, sto Goran namjerava. U noci, dok se povremeno budila, mucila lu je stalno ista misao: da Goran nikada nogom nije stupio u njezin Dom, a koliko je znala, nije poznavao nikoga od njegovih sticenika. A to je moglo znaciti samo jedno: da je dobio mjesec negde drugdje, u skoli, na ulici, u kino-klubu. To je onda dalje znacilo da to Drustvo celicnog mjeseca, kojim je sebi toliko razbijala glavu posljednih dana, mozda i nije pravo drustvo, nego tek filijala nekog drugog, veceg drustva, i da takve ispostave postoje i drugdje i da su tko zna koliko rasprostranjene. Jezila se i od same pomisli na to. Odakle Goranu celicni mjesec?
Priredila je dorucak, a onda je probudila malo ranije nego inace. Buduci da je vremena bilo malo, namjerila je da izbjegne duge uvode u razgovor. Zato je u kuhinji, ispred Goranove velike salice s bijelom kavom i dva komada kruha sa djemom, stavila mali celicni predmet sto ga je izvadila iz djepa njegovih hlaca. To ce biti povod.
Ali, on je osjetio da se nesto sprema jos prije nego sto se obukao. Cula ga je kako pita iz sobe:
-Stara, a gdje su mi traperice?
-U pranju – rekla je stojeci nasred kuhinje i gledajuci prema vratima njegove sobe. – Nocas sam ih stavila.
Nije rekao nista, vjerojatno se nadao da je mjesec naprosto ostao u djepu i da nije ispao, pa ce onda cijela stvar proci nezapazeno. Obukao se, umio u kupaonicu, a onda je dosao na dorucak.
Opazio je mjesec jos prije nego sto je sjeo. Sad, misleci naknadno o tome, Vera se pitala nije li pogrijesila, nije li mjesec trebala da vrati u onaj djep, da uopce ne pere hlace, i da zapocne razgovor sa sinom kada za to bude prilika. Ali, jednostavno je bila uplasena i zeljela je tu stvar sto prije rascistiti. Imala je neugodan (i, znala je: pretjeran) osjecaj da drzi u rukama sudbinu svoga sina, da ga mora spasavati, da se mora boriti i zrtvovati se za njega, i zato joj se cinilo nerazumno odlagati razgovor o celicnom mjesecu, prepustati se sudbini, cekati. Mozda se kod nje uvijek sve samo od sebe rjesavalo zato sto nikad i nije imala ozbiljnih problema, mozda je naprosto imala srece?
U svakom slucaju, cim je Goran usao u kuhinju, upitala se nije li pogrijesila. On je zastao kraj stola, s jednom rukom na naslonu stolice koju je htio izmaknuti da bi sjeo, pogledao u celicni mjesec, pa u Veru. Nije rekao nista; opet je spustio pogled i kroz svoje malene naocale celicnih okvira zabuljio se u metalni predmet na stolu.
-Eto vidis – rekla je Vera za pocetak. – A pitala sam te sto bi taj mjesec moga znaciti, i nisi mi htio reci.
Goran je polako ispruzio ruku, uzeo mjesec i stavio ga u djep. Onda se, ne pogledavsi Veru. Okrenuo na peti i izasao iz kuhinje. Cula je kako je nesto susnulo u hodniku, a onda je usljedio trenutak istine. Tek kad je zacula ulazna vrata, bilo joj je jasno da je djecak naprosto pobjegao. Otrcala je do vrata i pogledala kroz spijunku; vidjela je jos samo na trenutak kao trci niza stube: nije htio cekati dizalo, bojeci se valjda, da bi ona mogla izaci za njim i navaliti na njega da se vrati.
Tada se vratila u kuhinju, sjela za stol i zagledala se u Goranovi bijelu kavu i dvije kriske kruha sa djemom. Najvise joj je bilo zao sto nije ni doruckovao. Bilo joj je zao, ali jos se nije tako strasno brinula.
Jer, i prije je bilo trenutaka kada su njih dvoje dolazili u sukob, i tada bi se redovito dogadjalo nesto slicno ovome jutros: Goran bi prekinuo svaki razgovor, a nerijetko bi izjurio iz stana i otisao u setnju, u drustvo, ili mozda naprosto da negdje pusi, a nakon jednog ili dva sata bi se vratio, i sve bi opet bilo normalno. Veru je sad brinulo samo sto jutros nije bio gnjevan i uzbudjen kao inace u takvim prilikama. Sjetila se, i ujutro dok je sjedila nad bijelom kavom, i navecer, kad se sklupcala u mraku umotanu u deku, kako je mirna bila Goranova ruka dok ju je pruzao da uzme da uzme metalni predmet sa stola, kako ga je pazljivo spustio u djep. Nije bio bijesan sto se ona mijesa u njegove stvari, nego je pobijegao zato da izbjegne razgovor. Zato sto jos nije bio spreman za razgovor, ili zato sto nikad nece ni biti?
Jos se vise zabrinula kad je ustala od stola i pocela se spremati za posao. Tada je ustanovila da Goran nije uzeo skolsku torbu. Bio je suvise miran da bi je naprosto zaboravio. I to je nesto znacilo. Prije nego sto je krenula na posao, jos je na trenutak zastala u hodniku svoga stana, vec u kupatilo, i pitala se treba li nesto da poduzme. Da zove nekoga od njegovih prijatelja? Da ode u skolu i tamo ga potrazi? Sto on uopce namjerava? Bojala se da ne napravi paniku uzalud, da ga ne prikaze smijesnim pred prijateljima, da ne pokvari stvar jos vise. Jer, sad joj je pred nogama odjednom odjednom pukla provalija: osjecala je da svakim svojim i najmanjim potezom moze sve pokvariti, a nije znala sto treba da cini.
Tako je otisla na posao i nastojala raditi kao da se nista nije dogodilo. Djeca su bila cudno tvrda i opirala se svakoj inicijativi, kao da su, vise nego inace, bila protiv odgajatelja i protiv svega u Domu. Veri se na trenutak ucinilo da djeca njoj, a i svima ostalima, zamjeraju sto su sprecili Branka da dokraja izvede svoju namjeru. On je jos bio u bolnici i Vera se pitala nece li ondje, gdje nemaju odvise vremena da paze na njega, naciniti kakvu glupost.
Oko jedan sat, kad je trebalo da Goran bude vec kod kuce, nazvala je svoj stan, ali se nitko nije javio. Sjedila je kraj telefona, gledala u mracno polje na kojemu je jugovina topila posljednje krpe nocasnjeg snijega, u gola stable i vrane sto su se na njima nacickale, i pitala se jeli njezin sin clan drustva samoubojica. Zasto bi bio? Zar je moguce da ga ona tako slabo poznaje? Uvijek joj se cinilo da je Goran od nje naslijedio opredeljenje za zivot, za boju, miris, zvuk, dodir, za radost koju covjeku moze pruziti disanje, kretanje, razgovor, rodjeno tijelo, tudje tijelo, muzika, svrbez, kupanje, cesljanje, briga za druge ljude, postovanje, sala, bol, kajanje, ukratko, vjerovala je Goran voli ono sto i ona voli. A sad je odjednom kod njega nasla celicni mjesec?
Pitala se ne iskusava li on mozda samo tu mogucnost, ne razmislja li o njoj kao sto covjek u tim godinama o svemu razmislja, nije li mjesec uzeo od nekoga da ga vidi, da ga pricuva, da neko vrijeme o njemu misli. Onda se sjetila nacina na koji je uzeo predmet sa stola, nacina na koji je pobjegao, i opet joj nista nije bilo jasno.

(Nakladni zavod “Znanje”, Zagreb – 1985)


No comments:

Post a Comment