Георг Вилхелм Фридрих Хегел: ФЕНОМЕНОЛОГИЈА НА ДУХОТ

Б

САМОСВЕСТ

IV

Вистината за извесноста на самиот себе

а. Самостојност и несамостојност на самосвеста: Господство и ропство

...Njegovo prikazivanje pak kao ciste apstrakcije sastoji se u tome da se on pokaze kao cista negacija svojeg predmetnog nacina, ili da se pokaze to, kako nije vezan ni na kakav odredjeni opstanak, i uopcene na opcu pojedinacnost opstanka, a ni na zivot. Toj je prikazivanje dvostruko djelovanje: djelovanje drugoga i djelovanje samim sobom. Ukoliko je to djelovanje drugoga, svaki dakle tezi za smrcu drugoga. U tome je megjutim prisutno i ono drugo, djelovanje samim sobom, jer ono djelovanje drugoga sadrzi u sebi stavljanje na kocku vlastita zivota. Odnos obiju samosvijesti odregjen je dakle tako, da se same i megjusobno obistinuju borbom na zivot i smrt. – One moraju uci u tu borbu, jer izvjesnost o sebi samima, da su za sebe, moraju na drugome i na samima sebi uzdici do istine. A samo se stavljanjem zivota na kocku, cime se potrvrgjuje sloboda, obistinjuje to, da za samosvijest bit nije bitak, nije neposredan nacin kako ona nastupa, nije njezina uronjenost u rasprostrtost zivota, - nego da na njemu ne postoji nista sto za nju ne bi bio moment sto iscezava, da je ona samo cisti bitak za sebe. Individuum, koji se nije odvazio da stavi zivot na kocku, moze se doduse priznati kao osoba, ali on nije postigao istinu te priznatost kao jedne samostalne samosvijesti. Isto tako mora svaki da tezi za smrcu drugoga, kao sto on svoj zivot stavlja na kocku, jer ono mu drugo ne vrijedi vise nego on sam; njegova mu se bit prikazuije kao nesto drugo, on je izvan sebe, on mora da ukine svoj bitak izvan sebe; ono je drugo mnogostruko obuzeta i postojeca svijest, ono mora svoj drugobitak sagledati kao cisti bitak za sebe ili kao apsolutnu negaciju.

To pak obistinjenje pomocu smrti ukida isto tako istinu, sto je trebala da proizigje odatle, a na taj nacin i izvjesnost samoga sebe uopce; jer kao sto je zivot prirodna pozicija svijesti, samostalnost bez apsolutnog negativiteta, tako je smrt njegova prirodna negacija, negacija bez samostalnosti, koja dakle ostaje bez znacenja priznavanja sto se u tome bilo zahtijevalo. Smrcu je doduse nastala izvjesnost, das u oba individuuma stavila zivot na kocku I das u ga prezrela na sebi I na drugome, ali ne za one koje su tu borbu izdrzali. Oni ukidaju svoju svijest, postavljenu u toj tugjoj bitnosti sto je prirodni opstanak, ili oni ukidaju sebe i ukljucuju se kao ekstremi, koji hoce da budu za sebe. Time pak iscezava iz igre izmjene bitno moment, da se rastavlja u ekstreme suprotnih odregjenosti; a sredina se zarusuje u neko mrtvo jedinstvo, sto se pak rastavlja u mrtve, puko postojece, ne suprostavljene ekstreme; a oba se ekstrema ne daju u ne primaju natrag pomocu svijesti, nego se uzajamno ostavljaju slobodnima samo ravnodusno, poput stvari. Njihovo je djelo apstraktna negacija, a ne negacija svijesti koja ukida tako, da ono ukinuto sacuva i odrzi i time prezivi njegovo postajanje ukinutim.

U tom se iskustvo zbiva samosvijesti to, da joj je zivot tako bitan kao i cista samosvijest. U neposrednoj je samosvijesti ono jednostavno Ja apsolutni predmet, koji je megjutim za nas ili po sebi apsolutno posredovanje I kao bitno moment ima postojecu samostalnost. Razrjesenje ovog jednostavnog jedinstva rezultat je prgovg iskustva; njime je postavljena jedna cista samosvijest i jedna svijest koja nije cisto za sebe, nego za neku drugu, tj. ona je postojeca svijest ili svijest u liku stvarnosti (Dingheit). Oba su momenta bitna; - kako su oni prije svega nejednaki i suprotnia njihova refleksija u jedinstvo jos nije uslijedila, to oni postoje kao dva suprotna lika svijesti; jedan je lik samostalna svijest kojoj je bit onaj bitak za sebe, drugi je lik nesamostalna svijest, koj je zivot ili bitak za nesto drugo; ona je gospodar, ova je rob.

Gospodar je ona za sebe postojeca svijest, ali ne vise samo njezin pojam, nego za sebe postojeca svijest koja je pomocu neke druge svijesti posredovana sobom, naime pomocu takve svijesti, cijoj biti pripada da je sintetizirana sa samostalnim bitkom ili sa stvarnoscu (Dingheit) uopce. Gospodar se odnosi spram oba ova momenta, spram stvari kao takve, spram predmeta zudnje I spram svijesti, koj je stvarnost ono bitno; a time sto je on a) kao pojam samosvijesti bitka za sebe, ali b) sada ujedno kao posredovanje ili kao neki bitak za sebe, koji je za sebe samo pomocu necega drugoga, to se on odnosti a) neposredno spram oba i b) posredno spram svakog pomocu drugoga. Gospodar se odnosi spram roba posredno pomocu samostalnog bitka; jer upravo se za nj rob pridrzava; toj je njegov lanac, od kojeg on u borbi nije mogao da se pstrahira, te se zato pokazao kao nesamostalan, a scoju samostalnost da ima u stvarnosti (Dingheit). Gospodar je pak moc nad tim bitkom , jer je u borbi pokazao da mu on vazi samo kao nesto negativno; tim sto je on moc nad njimtaj bitak pak moc nad onim drugim, to on u tom zakljucku ima tog drugoga pod sobom. Isto se tako gospodar preko roba posredno odnosi spram stvari; rob se kao samosvijest uopce odnosi spram stvari takogjer negativno i ukida je; ali ona je za nj ujdeno samostalna, i zato on svojim negiranjem ne moze s njom izici na kraj do unistenja, ili on je samo obragjuje. Za gospodara naprotiv nastaje tim posredovanjem neposredan odnos kao cista negacija te stvari ili uzitak; sto nije uspjelo zudnji, to uspjeva gospodaru, da sa stvari izigje na kraj i da sebe zadovolji u uzitku. Zudnji to nije uspjelo samo zbog samostalnosti stvari; gosapodar pak koji je izmegju nje i samoga sebe ugurao roba, time se povezuje s nesamostalnoscu stvari i naprosto je uziva; stranu samostalnosti prepusta pak robu, koji stvar obragjuje.

U tim dvama momentima nastaje za gospodara njegova priznatost pomocu jedne druge svijesti, jer ova se u njima postavlja kao nesto nebitno, jednom u obragjivanju stvari, drugi put u ovisnosti o jednom odregjenom opstanku; ona se ne moze u obadvama ovladati bitkom i dospijeti do apsolutne negacije. Taj momenat priznavanja postoji dakle u tome, sto se druga svijest ukida kao bitak za sebe i time sama cini ono sto prva cini protiv nje.

(изд. Напријед Загреб 1987, прев. Милан Кангрга)