1.
SVAKIDASNJA JADIKOVKA
Kako je tesko biti slab,
kako je tesko biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
I nemiran, i ocajan.
I gaziti po cestama,
i biti gazen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa,
sto sijase nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.
-O Boze, Boze, sjeti se
svih obecanja blistavih
sto si ih meni zadao.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave
I srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne
i dusa mu je zalosna,
I on je sam i zapusten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,
i komu da se potuzi?
Ta njega nitko ne slusa,
ni braca koja lutaju.
O Boze, zeze tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i zeljna je da zavapi.
Ta besjeda je lomaca
i duzan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Boze, tek da dovrsi
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.
Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mracan je kalez otrova,
ja vapim zarki ilinstak.
Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam-
(kada bih mog’o biti jak,
kada bih mog’o biti drag)-
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!
2.
SUVISNI EPITAF
Blazeni koji sa radosnom dusom
motrite sunca i zute poljane!
Ja prisluskivah kako nocnom tmusom
suste borici i umorne grane;
ali sa tudjim srcem, jecajuci,
vrnuh se zalu nasih mladih ljeta;
srce na dlanu ja donesoh kuci,
raskosni poklon iz prostrana svijeta.
Ne rekoh zeni slovke koje plamte
niti se vezah prstenom i zarom;
i nece – mislim – da me Sveti pamte
k’o druga druge vjerno pred oltarom,
ne cvilim dakle oci zaklopljene,
niti se lazem srecom drugog svijeta,
moj brate, za te ponizene zjene
i za to srce sto tasto ocvjeta.
Pricest sam snio u nevinoj grudi,
slatki i sveti ti za mene si bio
i smjerno drugi nego bucni ljudi,
dok sada cutke strepim – tio, tio –
na celo (bijelo kao kam oltara)
polazem vosak moje zute vjere,
plamicak zadnji sto uz plamen zgara
i taman oblak nad vjedjama stere.
Uzalud dakle bijah vjerujuci!
Al’ sad cu barem da na grijesnom pragu
u danu strave, u meteznoj kuci,
da Covjek budem na tom sarkofagu.
Jer ni s te strane ne cuh Spasitelja
i bistro derem podlu laz nebesa.
No avaj meni bratstvom mojih zelja!
No avaj meni bolnim krstom mesa!
Necu ti slovkat bablje ocenase
ni dosadjivati mutnim oremusom;
no za cistocu Zemlje, majke nase,
cutati, zgnjecen lagumom i trusom.
Drugi su, slava prekaljenoj fronti,
zasli u jarak zajednicke tame;
dok dnevnu zemlju tlace horizonti
sto ih ne spase zvijezda dobre mame;
a ti si mirom i kraljevstvom geste
sa prasna druma gdje gradjanin hoda
pres’o na plave i suncane ceste
protega drugih zlatnijih sloboda;
pa ipak sada, na tom starom trnu,
ja necu klicat Duhu Kakav Nije,
niti cu slavit opcu grudu crnu
sto misli bune maglom tupom krije;
ta nista ne znam o tajanstvu boga
osim bozanstva savijesti i tvari;
a bujnim mlijekom vrela sakritoga
ne napih usne sto groznicom zari.
Sjeto za onim koga dolje nema,
ne grle ruke, ne vide ga oci,
a isprazna je daleka poema
natpisa smrtna na kamenoj ploci;
ni nasom psovkom niti molitvama
nece se tresti podmitljivo nebo;
necu te kumit usred pijana hrama
secernom rijecju, Gospo, rajska bebo;
ja volim tugu i svetinju smrti
od mrznje sunca i jasnoce dneva:
spavaj! o snivaj! Kad si Zreli (strti)
ne slusaj kletve niti hvalospijeva;
em tako samac, momacki, na splavi
spasoh se tudjim crnim brodolomom;
snij, brate! Cekam u krijesu i lavi,
kad hora kucne, javit cu se gromom!
3.
MOLITVA IZ TAMNICE
Beskrajni Boze, sto na plavom svodu
zlato i srebro nocnih zvijezda palis,
cujes li gdje ti na prljavu podu
lelece ljutu molbu shrvan malis ?
U noci kad sam ocajnicki bdio
s pogledom rujnim povrh vlaznih stropa,
kad sam u ognju bolnih masta snio
zvuk pjesme bune ili gromor topa,
koliko puta iz te crne tame
podigoh nebu ruke pune gnjeva,
koliko puta povrh ostre slame
povristah mrznjom svetih hvalospjeva!
Ako li zrtva mesa ili kosti
spasenje moze robova da kupi,
gavranu dat cu da se njome gosti
i gladnom crvu cetvrt srca skupi.
Ako te grudi, il’ te oci bistre,
treba da kljunom svirep jastreb kjluje,
i da me memla, ili bitka istre,
neka! o neka! samo Bog da cuje!
Za pir i raskos ljubavi buducih,
za zelen trave i za zlato zita,
za slavnu vatru poljubaca vrucih,
za vino pjesme, za zvuk sto mahnita
-i za sve zetve ponosne i ljepe
i za sve berbe blazene i ciste,
evo ti nudjam poklon volje slijepe
i svetlijih zelja gorde ametiste.
I moja pluca, bubrege i jetra,
i moje kosti, zivce ili kozu,
pruzam za iskru plamenoga vjetra,
stavljam na oltar zrtvenome nozu.
Neka od tijela ne ostane praha,
neka od duse ne pretece plama;
neka u pozar nestane mog daha
a povrh lijesa bude vjecna tama;
i neka cemer potone u dimu,
a plavi sanci u zelenoj travi,
no samo, Visnji, zivom
pobratimu
kandilo svoje milosti objavi.
Razgali svijetu bagrenu slobodu,
i cudo stvari sto se sebi dive,
ozari plavet i obasjaj vodu,
razderi zorom horizonte sive;
i, kada bljesne mlada zelja ljudi,
napon tetive u poletu luka,
pod trudnu siju uzglavlje posudi,
nad musko tjeme gizdu slavoluka.
Pokazi sto je Vasiono Pravo,
i nemir znati, ili Ljibav moci,
i volja ici, ici tvrdoglavo
pod zegom sunca i svjezinom noci.
Mermera pokoj, zubor vodoskoka
otkrij za blijede, sanjarske mjesece;
a Eden
uha i muzika oka
spasi sa novi osmijeh nase djece.
A kada spane ova crna ljaga
i radost zblazi sveto lice Hrista,
blazena bit ce otkupljena vlaga
i kuzna plijesan zasjat ce cista.
Znam da cu dotle ostati bez glasa
i da ce grobom biti mracna tama,
no zbog tog svetog, zbog tog slavnog casa
blagosiljem te sa ovim verigama.
Jer ce u vrtu da pobjedni lovor
i njezna mirta da upored cvjeta,
jer ce da slavi oslobodjeni govor
vjecitu mladost I nevinost svijeta.
(1920)
No comments:
Post a Comment