Дел втор
ОКОЛУ ДРЖАВАТА
Поглавје XVII.
O UZROCIMA, NASTANKU
I DEFINICIJI DRZAVE
“Ovlascujem i predajem svoje pravo vladanja nad sobom ovom covjeku ili
ovoj skupini ljudi, pod uvjetom da i ti predas svoje pravo i ovlastis sve
njegove radnje na isti nacin. Tek tada se mnostvo, ujedinjenoj u jednoj
osobi, zove DRZAVA, na latinskom CIVITAS. To je rodjenje onog velikog
LEVIJATANA ili bolje receno (govoreci sa vecim postovanjem), rodjenje onog smrtnog Boga kojemu dugujemo mir i
zastitu pod Besmrtnim Bogom.
14. Onaj ko je nositelj te osobe
naziva se VRHOVNIM VLADAREM, za kojeg se kaze da ima vrhovnu vlast, a svatko drugi njegovim PODANIKOM.
15. Vrhovna vlast se stjece na
dva nacina. Jedan nacin je pomocu prirodne sile, kao kad netko svoju vlastitu
djecu sili da potcini sebe i svoju djecu pod njegovu vlast, jer je sposoban
unistiti ih ako odbiju, ili pak kroz rat podcinjava neprijatelje svojoj volji,
postedjujuci im zivot pod uvjetom pokoravanja. Drugi nacin je kad se ljudi
medjusobno sloze da se svojevoljno podrede nekom covjeku ili skupini ljudi, s
poverenjem da ce ih on zastititi protiv svih drugih. Ovaj posljednji nacin moze
se nazvati politickom drzavom ili drzavom po
uspostavi, a ona prva stecenom
drzavom. Najprije cu govoriti o drzavi na temelju uspostave.
Poglavje XVIII.
O PRAVIMA VRHOVNOG VLADARA PO
USPOSTAVI
1. Za drzavu se kaze da je
uspostavljena onda kad se u nekom mnostvu
ljudi svatko sa svakim slozi i dogovori da ce, bez obzira kojem covjeku ili skupini ljudi, bude vecinskim dijelom dano pravo da predstavlja osobu svih njih (to jest da bude njihov predstavnik), i onaj tko je glasao ZA i onaj tko je glasao PROTIV, odobriti
sve radnje i prosudbe toga jedinog covjeka ili te skupine kao das u njegove
vlastite, s ciljem da zive u miru medju sobom i da budu zasticeni od drugih.
2. Iz takve uspostave drzave
izvode se sva prava ili ovlasti onoga na koje vrhovna vlast bude
prenesena putem dogovora ujedninjenih pojedinaca.
3. Prvo, buduci da se oni pri
tome dogovaraju, odatle slijedi da ni po kakvim predhodnim uovorima nisu
obavezni ni na sto, sto je tomu protivno. Dosljedno tome, buduci das u oni koji
su vec uspostavili drzavu samim time vezani po ugovoru svoje radnje i prosudbe
onog jednoga, oni ne mogu zakonito sklapati medju sobom neki drugi dogovor na
poslusnost nekome drugom u bilo cemu bez dozvole onog prvog. Dakle, oni koji su
podcinjeni nekom monarhu ne mogu bez njegova dopustenja odbaciti monarhiju
ivratiti se u zbrku razjedinjenog mnostva, niti pak prenijeti svoju osobu s
onoga tko je nosi na nekog drugog pojedinca ili drugu skupinu ljudi. Jer oni
su, svatko nasprama svakome, obavezani na usvajanje i cinjenje svega onoga sto
njihov postojeci vrhovni vladar cini, i smatra prikladnim da se cini. Tako, ako
se bilo tko ne slozi, a svi ostali raskinu ugovor sklopljen sa tim covjekom, to
je nepravedno. Svaki od njih je prenio vrhovnu vlast na onoga tko je nositelj
njihove osobe; stoga, ako ga svrgnu, oduzimaju mu ono sto je njegovo vlastiti,
a to je opet nepravedno. Nadalje, bude li ona tko pokusa svrgnuti svog vrhovnog
vladara ubijen, ili kaznjen zbog toga, on je sam tvorac svoje kazne, buduci da
je po nacelu uspostave, tvorac svega onoga sto vladar bude ucino. Buduci pak da
je nepravedno ako netko ucini nesto za sto bi mogao biti kaznjen po svom
vlastitom odobrenju, on postaje nepravedan i po toj osnovi. Tamo pak gde su
ljudi iz neposluha prema svome vrhovnom vladaru zahtijavali novi ugovor, ali ne
s ljudima, nego s Bogom, i to je nepravda, jer ugovor s Bogom, postoji samo
kroz posredovanje nekoga tko predstavlja Boziju Osobu, a to je samo Bozji
namjesnik koji ima vrovnu vlast pod Bogom. Sama tvrdnja o izravnom ugovoru s
Bogom toliko je ocigledna laz, cak i u svijesti samih onih koje je
predstavljaju, da nije samo cin nepravednog, vec i podlog i necovjecnog
nastrojenja.
4. Drugo, buduci da je pravo
predstavljanja osobe svih, dano onome tko bude ucinjen vrhovnim vladarem po
ugovoru izmedju svakog sa svakim, a ne izmedju njega i svakog pojedinacno od
njih, na strain vladara ne moze doci do krsenja ugovora. Dosljedno tome, ni
jedan od njegovih podanika ne moze se osoboditi podanistva tvrdnjom o
vladarevom gubljenju prava. Naime, ocigledno je da onaj tko bude ucinjen
vrhovnim vladarom ne sklapa nikakav ugovor, jer on inace mora sklopiti li jedan
s cijelim mnostvom kao jedna strana u ugovroru, ili mora sklopiti mnostvo
ugovora sa svakim pojedincem. Nemoguce je da sklopi ugovor s mnostvom, kao
jedna strana, jer oni do tada jos nisu postali jedna osoba. Ako pak sklopi
onoliko ugovora koliko ima ljudi, ti ugovori postaju nevazeci nakon sto postane
vladar, jer svaki cin koji bilo tko od njih smatra prekrsenim, ujedno je
vlastiti cin i tog pojedinca i cin svih ostalih, jer je ucinjen u osobi i po
pravu svakoga posebno.
Nadalje, ako bilo koji pojedinac
ili skupina smatra ugovor prekrsenim od strane kralja prilikom njegova
postavljanja, a svi drugi podanici ili neki od podanika, ili pak jedino sam
vladar ne smatra da je bilo takvog krsenja ugovora, u tome slucaju nema suca da
odluci u sporu. Zato se svi ponovo lacaju maca, i svatko dobiva natrag pravo da
se brani svojom vlastitom snagom, suprotno namjeri koju su imali prilikom
uspostavljanja. Zato je nistetno davati vrhovnu vlast na temelju nekog
predhodnog ugovora. Misljenje da svaki monarh dobiva vlast po ugovoru, to znaci
uvjetno, da proistjece iz nedostatka razumijevanja jednostavne istine da su
ugovori samo rijeci i dah, da posjeduju snagu obavezivanja, pridrzavanja,
ogranicavanja ili zastite za nekoga samo onoliko koliko je imaju od javne
prijetnje macem, to jest, od odrijesenih ruku onoh ljudi ili skupine koji imaju
vrhovnu vlast, cije radnje priznaju svi i svi je vrse snagom svih njih
ujedinjenom u onome jednom. Ali, kad skupina ljudi postane vrhovnim vladaom,
nitko ne zamislja da se dogodio bilo kakav dogovor pri uspostavi, jer nitko
nije toliko glup da kaze, na primjer, da je narod Rima sklopio ugovor s
Rimljanima radi drzanja vrhovne vlasti pod takvim i takvim uvjetima, i ako se
ugovor ne bi izvrsavao, da bi Rimljani mogli zakonito svrgnuti Rimski narod. To
sto ljudi ne vide razlog da u monarhiji bude isto kao u narodnoj vladavini,
proizilazi iz castohlepla nekih koji su skloniji vladavini skupine u kojoj se
nadaju da ce sudjelovati, nego monarhiji, za koje ne gaje nadu d ace je
uzivati.
5. Trece, ako je vecina glasanjem
izabrala vrhovnog vladara, onaj tko nije pristao mora se sloziti s ostatkom, to
jest, mora se zadovoljiti odobravanjem svega sto on bude cinio ili ce pravedno
biti unisten od ostalih. Jer, ako je dragovoljno pristupio skupini onih koji su
se udruzili, time je dostatno obznanio svoju volju (i time presutno sklopio
ugovor) da zastupa ono sto vecina bude odredila. Zbog toga, ako odbije
zastupati to ili prosvjeduje protiv bilo koje od njihovih odredaba, on cini
suprotno ugovoru, i zastupa nerpravedno. Svejedno pripada li skupini ili ne, i
trazi li se njegovo slaganje ili ne, on se mora ili podciniti njihovim
odredbama ili ostati u stanju rata u kojem je bio prije toga. Kao takvog, moze
ga unistiti svatko, a da ne pocitni nepravdu.
6. Cetvrto, buduci da je po
takvoj uspostavi vlasti svaki covjek tvorac svih radnji i prosudbi postavljenog
vladara, odatle slijedi da nista sto ovaj cini ne moze biti povreda bilo kog od
njegovih podanika, niti ga itko od njih smije optuziti za nepravdu. Jer, tko
god cini nesto po necijoj ovlasti, ne vrsi nikakvu povredu prema onome po cijem
ovlastenju djeluje, nego je svaki pojedinac na temelju takve uspostave drzave,
tvorac svega onoga sto vladar cini. Dosljedno tome, onaj tko se zali na povredu
od strane svoga vladara, zali se na nesto sto je tvorac on sam. Zato, za
povredu ne bi smio optuzivati nikog drugog osim sebe, ali isto tako ni samoga
sebe, je nemoguce je povrediti samoga sebe. Istina je da oni koji imaju vrhovnu
vlast mogu izvrsiti nesto nepravicno, ali ne e napravdu ili povredu u pravnom
znacenju.
7. Peto, i dosljedno ovome sto
smo posljednje rekli, nitko tko ima vrhovnu vlast ne moze biti osudjen na smrt
po zakonu ili bilo kako kaznjen od strane svojih podanika. Buduci da je svaki
pojedinac tvorac cinova svoga vladara, on time samo kaznjava drugoga za radnje
koje je sam pocino.
8. Buduci pak, da je cilj
uspostave vlasti mir, i odbrana svih, i tko god ima pravo na cilj, ima pravo i
na sredstva, onda svakom pojedincu ili skupini s vrhovnom vlascu pripada po
pravu prosudjivati o sredstvoma za postizanja mira i odbrane, a jednako tako i
o preprekama i smetnjama istih, i ciniti sto god budu smatrali nuznim da se
cini, kako unaprijer, za ocuvanje mira i sigurnosti, da se preudhitri nesloga
kod kuce, ili neprijateljstvo iz vana, tako i za ponovno stjecanje mira i
sigurnosti, nakon sto su bili izgubljeni. Otuda,
9. Sesto, vrhovnoj vlasti pripada
i to da presudjuje koja su misljenja i ucenja suprotna miru, a koja mu
pridonose, i dosljedno tome, kojom prilikom, koliko daleko i sto se nekome
uopce moze povjeriti da govori mnostvu, te tko ce ispitati ucenje svih knjiga
prije nego sto budu objavljene. Naime, ljudske radnje proizilaze iz ljudskih
uvjerenja, a u dobrom vladanu nad uvjerenjima sastoji se dobro vladanje nad
ljudskim radnjama, u svrhu mira i sloge. I premda u pitanjima ucenja treba
gledati samo na istinu, tome ipak nije suprotna vlast nad ucenjima u svrhu
odrzavanja mira. Jer, neko ucenje koje je protivno miru ne moze biti istinitije
nego sto mir i zakon mogu biti protivni zakonu prirode. Istina je da u drzavi u
kojoj se zbog nebrige ili nesposobnosti vladalaca i ucitelja opcenito usvajaju
kriva ucenja, suprotne istine mogu biti opcenito stetne, ali i najiznenadnija i
gruba provala neke nove istine, kakva samo moze biti, nikad ne narusava mir,
nego samo ponekad izaziva rat. Oni nad kojima se vlada tako nemarno da se usude
uzeti oruzje da bi obranili ili zaveli neko uvjerenje, zapravo su jos u ratu.
Stanje u kojem zive nije mir, vec samo odlaganje oruzja iz medjusobnog straha;
oni zive kao da su neprestano na popristu bitke. Onome tko ima vrhovnu vlast
pripada, kao nuzno radi mira, i sprecavanja nesloge i gradjanskog rata, da
presudjuje ili da postavi suce nad uvjerenjima i ucenjima.
10. Sedmo, vrhovnoj vlasti
pripada sva moc da propisuje pravila po kojima ce svatko znati koja dobra moze
uzivati i koje radnje smije vrsiti, a da ga ne ugrozava ni jedan od
su-podanika; to je ono sto ljudi nazivaju vlasnistvom.
Naime, prije uspostave vrhovne vlasti (kao sto je vec pokazano), svi su ljudi
imali pravo na sve, a to nuzno uzrokuje rat. Otuda je to vlasnistvo, buduci
nuzno za mir i ovisno o vrhovnoj vlasti, cin te vlasti u svrhu javnog mira. Ta
pravila vlasnistva (ili neum i tuum), dobra i zla, dopustenog i nedopustenog u djelovanju podanika, jesu gradjanski zakoni, to
znaci zakoni svake zasebne drzave. Premda je naziv gradjanski zakon sad
ogranicen na stare gradjanske zakone Rima, ipak buduci glavni grad velikog
dijela svijeta, negovi su zakoni u ono vrijeme bili gradjanski zakoni u tim
podrucjima.
11. Osmo, vrhovnoj vlasti pripada
i pravo sudjenja, to jest pravo saslusavanja i odlucivanja u svim sporovima
koji mogu nastati u pogledu gradjanskog ili prirodnog zakona, ili pak u pogledu
cinjenica. Naime, bez odlucivanja u sporovima nema zastite jednih podanika
protiv povrede od strane drugih. Zakoni koji se ticu meum i tuum postaju
uzaludni; po prirodnom i nuznom porivu za vlastitim odrzanjem, svakome ostaje
samo pravo da se zastiti svojom vlastitom snagom, a to je stanje rata, suprotno
svrsi zbog koje se uspostavlja svaka drzava.
12. Deveto, vrhovnoj vlasti
pripada pravo na vodjenje rata i sklapanje mira s drugim nacijama i drzavama,
to jest na prosudjivanje kada je to radi javnog dobra, kolike se snage moraju
skupiti, naoruzati i platiti za tu svrhu, te pravo ubiranja novca od podanika
za pokrivanja troskova. Naime, sila pomocu koje se ljudi moraju braniti,
sastoji se u njihovim vojskama, a snaga vojske u udruzivanju snaga pod jednim
zapovjednistvom. To zapovjednistvo ima postavljeni vrhovni vladar, jer upravo
zapovjednistvo nad milicijom, cini vrhovnim vladarom onoga tko ga ima, i bez
drugih oblika postavljanja. Otuda, ma tko bio postavljen generalom u vojsci,
onaj tko posjeduje vrhovnu vlast uvjek je Generalissimo {vrhovni zapovjednik}.
…
(изд. Naklada Jesenski i Turk: “LEVIJATAN ili Gradja, oblik i moc
crkvene i gradjanske drzave” – Thomas Hobbes od Malmesburyja, London 1651. Dizajn naslovnice: Bozesacuvaj;
Zagreb 2004 god.)
No comments:
Post a Comment