IMPLICITNA RELIGIJA SIMONE WEIL
N. I. Bacic
Dosta je ljudi koji su zivjeli i
zive za druge. Ipak, malo ih je, i na prste bi se, cak i medju svecima, mogli
nabrojiti oni kojima je kao Simonei Weil srce kucalo za cijeli svijet. Ova
osebujna zena jos je od svojeg najranijeg djetinjstva maksimalno podredjivala
sebe da bi nasla sudionistvo u svjetskoj boli, koja je po njezinu misljenju
najveca manifestacija i fundamentalni dar Bozje milosti. I dok ju je tudja bol
anonimnih i neznanih cesto obeshrabrivala, vlastita ju je Bogu uzdizala,
usadivsi u nju mnogobrojne od krscanskih kreposti. U nju – koju tolerantni
zidovski obitelsjki krug nije religiozno indoktrinirao, nego ju je, dapace, u
agnosticizmu odgojio. Nesvakidasnje je da ova mlada Francuzica u kratkom
zivotu, koji je trajao samo 34 godine, u punom zamahu svoje intelektualne i
moralne zrelosti, kao krunu svoje krscanske kreposti u liku Krista dozivjela
nekoliko puta osobni kontakt s Bozjom osobom i da je, polazeci sa stajalista
svoje osobne implicitne religioznosti, sjajno i vrlo lucidno anticipirala
danasnju ideju ekumenizma – Crkvi danas sasvim normalnu, ali u vrijeme zivota
Simone Weil gotovo svakoj Crkvi i crkvenom naucavanju toliko stranu i apsurdnu…
Simone Weil se rodila u imucnoj
obitelji pariskog lijecnika 3. veljace 1909. godine kao mladja sestra brata
Andrea – danas istaknutog matematicara u Americi. U liceju Duruy slusala je
godinu dana filozofiju Senneova, da bi poslije toga u liceju Henry IV dosla pod
snazan utjecaj Alaina, sjajnog pedagoga i ucitelja ondasnjih francuskih
generacija. Iza toga je studirala i postala professor na najvisoj francuskoj
prosvetnoj institucii L’Ecole Normale Superieure. Kao student i kao profesor
bila je prozeta agnosticizmom i antireligiozna, uz to pred otvorenom
perspektivom sjajne kariere i lagodnog gradjanskog zivljenja.
Medjutim, Bog je u dusi
Simone-djeteta usadio nerazorivu ljubav prema siromasnima, i to je glavna i
najbivstvenija odlika njezina dubokog i nadasve autenticnog zivota. I ona je tu
ljubav utjelovila! Jos na prvom radnom mjestu kao profesorica filozofija u Le
Puyu dijelila je nezaposlenim radnicima svoju placu, ostavljajuci sebi tek
neznatan dio koji je odgovarao dnevnom prihodu nezaposlenih radnika.
Utjelovljenje ljubavi prema bijednima probudila je jos vise kada je godine
1934. napustila profesorsku karijeru i otisla kao obicna manualna radnica u
tvornicu, gdje joj je svijest o bijedi i nuzdi pokoravanja unistila dusu.
Godine 1936. sudionica je Gradjanskog rata u Spanjolskoj, gdje se bori na strani
republikanaca. Iako Zidovka, pohodila je u Njemacku upravo u vrijeme uspona
nacizma, da bi na licu mjesta ispitala prilike i situaciju u vezi s polozajem
njemackih radnika. Pocetkom proslog rata po nagovoru roditelja otisla je u
Ameriku, ali ni tamo nije presahla njena velika ljubav prema razbastinjenicima.
Ljubav koju je stekla prema crncima u Harlemu u New Yorku dosegla je mjeru da
je njezin prijatelj crnac rekao: “Da je Simone ostala u New Yorku, ona bi
sigurno postala crnkinja”. Rat u Evropi i osobito stradanje njezinih Francuza
neodoljivo su je vukli kuci, ali nije dospela dalje od Londona, gdje je radila
na stvaranju projekta nove Francuske nakom rata. Sva nastojanja da se angazira
na planu konkretnih ratnih poduzetnosti ostala su bez uspeha, te je srvana
bolescu u sanatoriju Ashfordu nedaleko od Londona umrla 24. kolovoza 1943.
godine. Ni u casovima najvece iscrpljenosti, ni pred samu smrt nije uzimala
hranu koju je dobivala, nego ju je snagom volje i s punom svijescu reducirala
na mjeru za koju je pretpostavljala da je identicna kolicini koju dobivaju
njeni porobljeni sugradjani u Francuskoj. Tako je njezina smrt prerasla u
velicanstvenu krscansku solidarnost s bijednima i gladnima u Francuskoj i
diljem Globusa…
Moze se o Simonei Weil pisati i
kao o filozofu drustva i socijalne reforme, kao o angaziranom strajkasu i vodji
mnogih strajkaskih pokreta, pri cemu se ne bi smjelo zanemariti ni njezine clanke
o proleterskoj revoluciji. Medjutim, osobito u svojoj zreloj dobi, ova je
osebujna Francuskinja bila obuzeta Evandjeljem i religijom i upravom na tom
planu stvorila je svoja najlepsa i najvrijednija djela. Ta djela danasnje ljude
vracaju Kristu i njegovim apostolima i, osobito danas u vrijeme totalne
degradacija ljudskoga na svim razinama, isticu kao spasonosnu ideju i jedino
pravilan put utjelovljenje evandjeoske ljubavi i povratak covjeka duhovnim
nacelima. Pri tomu su osobito zanimljive i danas vrlo aktualne ideje Simone
Weil o tzv. implicitnoj religiji koja oduzima monopol Bozje milosti onima koji
cesto prazna srca prekoracuju crkovni prag.
Tesko je sinteticki prikazati
misao Simone Weil, jer ona nije pisala udjbenike, niti je racunala na
objavljivanje svojih rukopisa, nego je zivjela autenticnim zivotom krscanina.
Slicna je Sokratu koji nije napisao nista i koji je, kao i Simone Weil, osjecao
glasove za koje je vjerovao da su porivi duse i putokazi koji kroz savijest
dolaze od nadnaravnoga. I ne bi se smjelo, kao sto mnogi cine, ni Sokratu, ni
Simonei Weil zbog spomenutoga jednostavno pridobiti kvalifikativ bolesnoga –
zato jer im je istancani duh ceznuo za Istinom i Apsolutnim u sferi
transcedentnoga. I kad je u cetrnaestoj godini usporedjivala sebe sa starijim
bratom, cija je inteligencija bila iznad prosjeka i cije ju je mladenastvo
podsjecalo na mladenastvo Pascala, ona kaze: “Nije mi bilo zao zbog izvanskih
uspjeha vec zbog toga sto se nisam mogla uopce nadati da cu ikad uci u
transcedentno kraljevstvo, gdje jedino mogu uci uistinu veliki ljudi i gdje
prebiva istina. A voljela sam umrijeti nego zivjeti bez nje.” (S. Weil: Duhovna biografija – zbirka eseja
“Iscekivanje Boga, Krscanska sadasnjost, Zagreb 1979., str. 35).
Zbog svega toga, lakse ce, mozda,
biti u nekoliko poteza i u obliku krokija nacrtati njezin zivot i razmisljanja.
Sve negde do 1935. godine, dakle
do 26. godine svog zivota, Simone Weil se uopce nije bavila problemima
religije, Boga, transcedentnoga. Bavila se tada konkretnom socijalnom
problematikom ljudskoga ovozemaljskog zivljenja i mislila je da je pitanje
Bozje egzistencije za covjeka nerjesiv problem, i da na zemlji ima toliko
problema (medju kojima su za nju najakutniji bili socijalni), cije rjesenje
uopce ne zavisi o rjesenju Boga. I takav njezin stav ne potvrdjuje samo ona,
nego i njezina nesto starija koleginica s Normale, istaknuta francuska
knjizevnica i filozof Simone de Beauvoir, koja se u svojim uspomenama sjeca
svoga prvog susreta sa Simoneom Weil bas u vrijeme kade je dalekom Kinom harala
neobuzdana glad. Simone de Beauvoir nam govori o gorkim suzama u ocima Simone
Weil, koje su je zacudile i u kojima kao nikad prije i nikad poslije, osjetila
srce koje kuca za cio svijet. I kad se Simone de Beauvoir – kojoj su
ovozemaljski konkretni ljudski problemi, medju kojima je spadala i glad, bili
zasjenjeni metafizickim pitanjima smisla i ljudske sudbine – zacudila tim
suzama zbog gladnih u dalekom svijetu, Simone Weil joj je kratko i resko
odgovorila: “Vidi se da nikad niste bili gladni”.
Medjutim, iako Boga kao problem
nije postavljala, niti je na njega mislila, ne znajuci cak ni za Evandjelje,
Simone Weil je vec u to vrijeme zapravo od svojega najranijeg djetinjstva,
zivjela po utjelovljenim rijecima Krista. Slike iz njezina zivota podsjecaju
nas na parabole kojima se Krist sluzio u prenosenju vjecnih istina.
Jos kao curica od pet-sest godina
kad je cula za trpljenje onih na fronti i njhovih obitelji u vrijeme prvog
svjetskog rata, nije htijela pojesti niti jedan bonbon, niti kocku secera, kako
bi tu svoju “ustedjevinu” mogla poslati njima. Ta njena urodjena sucut, koja je
karakterizirala i cijeli njezin kasniji zivot, ocitovala se u duhu siromastva,
koji je bio njezina glavna karakteristika, Taj duh je ona utjelovila u svom
svakidasnjem zivotu – i to ne iz pukog snobizma – i bez straha pred zgrazanjem
svoje gradjanske sredine i njezinih malogradjanskih manira, ona se svojom
vanjstinom, svojim nacinom odijevanja, svojom prehranom poistovecivala s
najbednijima. A u tomu i jest njezina ljubav naspram bliznjemu, koju je ona, ne
znajuci za Evandjelje, imenovala rijecju pravednost, kao sto je imenuje i
Evandjelje. Osjecala je, poput krscanina, da ljubav prema bliznjemu i pomoc
koju mu trebamo ukazati kad je u nevolji, ne znaci po Kristovim rijecima
degradirati njegovo dostojanstvo i ubiti u njemu covjeka! Osjecala je takodjer
koliko je na podrucju duhovnoga dobra ucinkovita zemlja i bila je sigurna da
kad netko od Oca trazi kruha, nece dobiti kamen. Motreci divan gorski krajolik
koji joj se nametnuo, razbila je u svojoj 16-oj godini sentimentalne nemire
mladenastva i ucvrstila u sebi krepost krscanske cistoce, a nezaobilazna
duznost prihvacanja Bozje volje nametnula joj se kad ju je susrela izlozenu u
obliku “amor fati” (ljubav prema sudbini) kod rimskog stoika Marka Aurelija.
Iz svega toga namece nam se
zaklucak, o kojemu govori i Simone Weil, da je ova zena bila apriorna krscanka,
i da je duh krscanstva u implicitnom oblika nosila u sebi jos od svojega
rodjenja. Posjedovala ga je, iako joj nije bio eksplicitan, u svojoj
zaokruzenoj zgotovljenosti ni kroz odgoj, ni kroz crkvene dogme, i stoga nije
nerazumljivo sto ju je Bog svojom miloscu obdario na poseban nacin koji za nas
predstavlja cudo.
Pocelo je godine 1935. kade je
fizicki i duhovno iscrpljena od tvornickog rada dosla radi oporavka s
roditeljima u Portugal .
Tvornica ju je prije toga iscrpila, ne toliko zbog vlastitih poteskoca koja je
u njoj prozivjela, nego vise zbog nesrece drugih radnika u kojima je tvornicka
traka unistila svako dostojanstvo i srozala ih na dno ljudskoga. “Tamo sam –
kaze Simone Weil – zauvijek primila zig ropstva, slican onome sto su ga
Rimljani usijanim zeljezom utiskivali na celo naprezrenijim svojim robovima.
Otada sam na sebe uvijek gledala kao na roba.” (Simone Weil: Duhovna autobiografija, str. 37).
U Portugalu je jos uvijek pod pecatom
tvornickog roopstva dosla jednu vecer sama u jedno pitoreskno seoce na obali
mora na dan njegova sveca-zastitnika. I dok su zene ribara pjevajuci vrsile
ophod barkama ispunjenim svijecama, Simone je osjetila da je krscanstvo
religija radosti u pravom smislu, da mali ljudi bez te religije ne mogu,
i da je medju tim ljudima i ona. Osjetila je tada u krscanstvu poziv svoje
duse, poziv koji je po njezinu dubokom uvjerenju dosao od nadnaravnoga.
Godine 1937. s roditeljima je
putovala po Italiji. Tada jos nije bila doblje dirnuta religijom i osjecala je
jos snazne utjecaje kroz odgoj indoktriniranog agnisticizma. Obilazila je
radnicke cetvri mnogih gradova kroz koje je prosla, a u crkvama je tragala za
uzivanjem u klasicnim umjetninama starih likovnih majstora. Cudo se, medjutim, dogodilo
u Asizu, u divnoj kapeli Santa Marija Degli Angeli, u kojoj je sv. Franjo –
svetac i filozof proleterije – cesto molio za svog ovozemaljskog zivota. Simone
je bila sama i, sjecajuci se toga poslije, ona kaze: “…tu me je nesto jace od
mene prisililo prvi put u zivotu da kleknem “.
Godine 1938. u Solemesu je
provela uskrsne dane i, usprkos jakoj glavobolji, nasla je cistu i savrsenu
radost u necuvenoj ljepoti pjevanja i rijeci. Od tada ju je zauvijek obuzema
snazna misao na Kristovu muku. “Ondje je bio neki mladi engleski katolik, kod
kojega sam prvi put dozivjela nadnaravnu snagu sakramenta, zahvaljujuci uistinu
andjeoskom ozarenju kojim je bio obasjan poslije pricesti. U tom slucajnom
susretu – ja naime radije kazem slucaj nego Providnost – on je za mene bio
pravi glasnik. Naime, upoznao me je s onim engleskim pjesnicima 17. stoljeca
koje se nazivaju metafizickim pjesnicima. Citajuci ih poslije, otkrila sam
pjesmu koja nosi naslov Ljubav, i
koju sam vam citala u prijevodu koji, na zalost, nije dovoljno uspio. Naucila
sam je napamet”. Nastavljajuci dalje u tom svom pismu svome prijatelju ocu
Parrinu, ona kaze: “Kao sto sam vam pisala, upravo je za vrijeme tog
recitiranja (pjesme Ljubav – N. I.
B.) sisao sam Krist i obuzeo me”.
U zarkom zanosu recitiranja, koje
je zapravo, bilo vruca i iskrena molitva, Simone Weil je osjetila plamen Bozje
ljubavi, koji je nije napustio vise nikada. “Uostalom, u tom nenadanam Kristovu
zahvatu u moj zivot, ni osjetila, ni masta nisu imali nikakva udjela; samo sam
kroz patnju osjetila prisutnost ljubavi koja je slicna onoj koja se cita u
osmijehu ljubljenoga lica”.
Tako se Bog javio bicu koje je od
svoga djetinjstva vrsilo volju njegovu, i ne spominjuci ime njegovo,
ponajscesce cak i ne misleci na njega. No usprkos tom svom duhovnom
napredovanju i sve vecem zaru kojim je krscanstvo opsjedalo njeno srce, Simone
Weil se nije molila. Prvi put je molitvu Oce
nas izmolila na grckom jeziku ljeti 1941. godine, i odtada je tu molitvu
molila svako jutro kao svoju jedinu i nezaobilaznu vjersku duznost. Evo kako
ona u svojoj Duhovnoj autobiografiji
opisuje svoje izvanredne dozivljaje kod molitve Oce nas: “Moja misao je vec nakon prvih rijeci napustala tijelo i
bila prenesena na neko mjesto izvan prostora, gdje nema ni perspective, ni
motrista. Prostor se otvara. Njegova beskrajnost, sto je redovito zamjecujemo,
zamijenjena je beskrajem na drugu ili ponekad na trecu potenciju. U isto
vrijeme taj beskraj beskraja skroz je bio ispunjen tisinom, tisinom koju mozemo
iskustveno osjetiti, iskustvenije nego neki zvuk. Zvukovi, ako ih ima, dopirali
su do mene tek posto su prosli kroz tu tisini”.
…
(изд. Нолит – Белград)
No comments:
Post a Comment