Draga braćo i sestre, u
prošloj katehezi posvećenoj Origenu promišljali smo o životu i spisateljskom
djelu toga velikoga učitelja iz Aleksandrije, prepoznajući u "trostrukom
čitanju" Biblije, što ga je on provodio, pokretačko središte čitavoga
njegova djela. Po strani sam ostavio dva vida Origenova nauka - posvetit ću im
se danas - koje držim osobito važnim i aktualnim: namjeravam govoriti o njegovu
nauku o molitvi i o Crkvi.
Zapravo, Origen - autor
značajne rasprave O molitvi - neprestano isprepliće svoje egzegetsko i teološko
djelo s iskustvima i poticajima koji se odnose na molitvu. Po njegovu mišljenju
razumijevanje Svetog pisma zahtijeva ustvari, više negoli studij, bliskost s
Kristom i molitvu. On je uvjeren da je povlašteni način upoznavanja Boga
ljubav, te da nema istinskoga poznavanja Krista (scientia Christi) ukoliko se
ne zaljubi u Njega. U Pismu Grguru Origen preporučuje: "Posveti se čitanju
(lectio) božanskih Pisama; s ustrajnošću se tome predaj. Zauzmi se u čitanju
(lectio) s nakanom da povjeruješ i da se svidiš Bogu. Ako se za vrijeme čitanja
(lectio) nađeš pred zatvorenim vratima, pokucaj i otvorit će ti onaj čuvar o
kojemu je Isus rekao: 'Čuvar će joj otvoriti.' Predajući se tako božanskome
čitanju (lectio divina), s odanošću i nerazorivim pouzdanjem u Bogu traži
smisao božanskih Pisama, koji se u njima skriva u velikom opsegu. Ne smiješ se
međutim zadovoljiti time da kucaš i tražiš: kako bi shvatio ono što je Božje
neophodno ti je potrebna molitva (oratio). Upravo da bi nas njoj približio
Spasitelj nam je rekao ne samo: "Tražite i naći ćete", i
"Kucajte i otvorit će vam se", nego je pridodao: "Tražite i naći
ćete" (Ep. Gr. 4). Odmah u oči upada "uloga začetnika" što ju je
Origen imao u povijesti božanskoga čitanja (lectio divina). Biskup Ambrozije
Milanski - koji će naučiti čitati Pisma iz Origenovih djela - uvodi lectio
divina na Zapad, te je prenosi Augustinu u kasnijoj monastičkoj tradiciji.
Kao što smo već rekli,
najviša razina poznavanja Boga, prema Origenu, izvire iz ljubavi. Kako bi to
dokazao on temelji svoje tumačenje na značenju koje ponekad ima glagol
poznavati na hebrejskom jeziku, kad ga se rabi za izričaj čina ljudske ljubavi:
"Čovjek pozna svoju ženu, a ona zače" (Post 4,1). Tako se daje
naslutiti da zajedništvo u ljubavi dovodi do najistinskijeg poznavanja. Kao što
su muškarac i žena "dvoje u jednom tijelu", tako i Bog i vjernik
postaju "dvoje u istom duhu." Na taj način molitva ovog
aleksandrijskog učitelja dostiže najviše razine mistike, kao što se to vidi u
Homilijama o Pjesmi nad pjesmama. Evo u tom smislu odlomka iz prve Homilije,
gdje Origen priznaje: "Često sam - Bog mi je svjedok - osjetio da mi se
Zaručnik približava u najvišoj mjeri; potom je neočekivano odlazio, a ja nisam
mogao naći ono što sam tražio. Ponovno me obuzima želja za njegovim dolaskom, a
on se ponekad vraća, a kad mi se pokazao, dok ga držim u rukama, opet mi bježi.
Kad nestane, ponovno se bacam na potragu za njim..." (Hom. Cant. 1,7).
U sjećanje se tako vraća
ono što je moj prethodnik, kao autentični svjedok, napisao u enciklici Novo
millenio ineunte, ondje gdje je vjernicima htio pokazati "kako molitva
može napredovati, poput pravog dijaloga ljubavi, sve do točke u kojoj je
ljudska osoba u potpunosti u vlasništvu božanskoga Ljubavnika, osjetljiva na
dodir Duha, sinovski predana u srce Očevo." Nadalje je pisao Ivan Pavao
II.: "Riječ je o hodu koji je u cijelosti podržavan milošću, koji ipak
zahtijeva snažan duhovan napor te poznaje i bolna čišćenja, ali zato dostiže, u
najrazličitijim mogućim oblicima, neizrecivu radost što je mistici doživljavaju
kao 'zaručničko jedinstvo'" (br. 33).
Dolazimo konačno i do
Origenova nauka o Crkvi ili točnije - unutar toga nauka - općem svećeništvu
vjernika. Doista, kao što ovaj Aleksandrijac kaže u svojoj devetoj Homiliji o
Levitskom zakoniku, "ovaj govor odnosi se na sve nas" (Hom. Lev.
9,1). U istoj Homiliji Origen - govoreći o zabrani datoj Aronu, nakon smrti
njegove dvojice sinova, da uđe u Svetinju nad svetinjama "u svako
doba" (Lv 16,2) -
ovako opominje vjernike: "Iz toga je vidljivo da ako netko ulazi u bilo
koje doba u svetište, bez potrebne priprave i ne odjeven svećeničkim haljinama,
bez prethodno pripravljenih propisanih prinosa, ne priskrbivši si tako Božju
naklonost, umrijet će... Ovaj govor odnosi se na sve nas. On nam nalaže da
moramo znati kako pristupiti Božjem oltaru. Ili ne znaš da je i tebi, to jest
cijeloj Božjoj Crkvi i narodu vjernika, povjereno svećeništvo? Poslušaj kako
Petar govori o vjernicima: 'rod izabrani', kaže, 'kraljevski, svećenički, sveti
puk, narod što si ga je Bog stekao.' Ti dakle imaš svećeništvo jer si
'svećeničkog roda' i stoga moraš prinijeti Bogu žrtvu... No, kako bi je mogao
dostojno prinijeti, potrebne su ti čiste haljine, različite od uobičajena
odijela ostalih ljudi, a potreban ti je i božanski oganj" (ivi).
Tako s jedne strane
"opasani bokovi" i "svećeničke haljine", što znači čistoća
i poštenje života, a s druge strane "uvijek upaljena svjetiljka", to
jest vjera i poznavanje Pisama, oblikuju nas kao nezaobilazni uvjeti za
obavljanje službe općega svećeništva. Tim više to su i uvjeti za obavljanje
ministerijalnoga svećeništva. Ovi uvjeti - dostojan način života, a ponajviše
prihvaćanje i studij Riječi - predstavljaju pravu "hijerarhiju
svetosti" u općem svećeništvu kršćana. Na vrhuncu toga hoda savršenstva
Origen smješta mučeništvo. I dalje u devetoj Homiliji o Levitskom zakoniku on
podsjeća na "oganj paljenice", to jest na vjeru i poznavanje Pisama,
koji se nikad ne smije ugasiti na oltaru onoga koji vrši svećeničku službu.
Potom dodaje: "No svatko od nas u sebi ima" ne samo oganj, nego
"i paljenicu, te od svoje paljenica potpaljuje oltar, da tako zauvijek
izgara. Ja, ako se odreknem svega što posjedujem i uzmem svoj križ te slijedim
Krista, prinosim svoju paljenicu na oltaru Božjem; a ako predam svoje tijelo da
izgori, imajući ljubav, te postignem slavu mučeništva, prinosim svoju paljenicu
na Božjem oltaru" (Hom. Lev. 9,9).
Ovaj neiscrpni hod
savršenstva "odnosi se na sve nas", dok god je "pogled našega
srca" usmjeren na motrenje Mudrosti i Istine, koja je Isus Krist.
Propovijedajući o Isusovu govoru u Nazaretu - kad su "oči sviju u sinagogi
bile uprte u njega" (Lk 4,16-30)
- Origen kao da se obraća upravo nama: "I danas, želite li to, u ovoj
zajednici vaše oči mogu biti uprte u Spasitelja. Dosta, kad upraviš svoj
najdublji pogled srca prema motrenju Mudrosti, Istine i jedinoga Sina Božjega,
tada će tvoje oči vidjeti Boga. Sretne li zajednice, one o kojoj Sveto pismo
svjedoči da su oči sviju bile uprte u njega! Koliko li žudim da ova zajednica
primi slično svjedočanstvo, da oči sviju, nekrštenih i vjernika, žena,
muškaraca i djece, ne tjelesne, nego oči duše, gledaju Isusa!... U nas je
utisnuto svjetlo tvoga lica, o Gospodine, čija su slava i moć u vijeke vjekova.
Amen!" (Hom. Lc. 32,6).
No comments:
Post a Comment